Lija Achiedžakava. Fota: Hanna Arciemjeva / «Novaja hazieta»
«Takoj płyni lubovi, spahady, pavahi nikoli nie było ŭ maim žyćci! Pišuć ludzi z usiaho śvietu, maje hledačy, pišuć «našy» ludzi, jakija zasialajuć Ziamny šar. Moža sprava ŭ Razanavie, u jahonym biezumoŭnym aŭtarytecie, i jon mianie abaraniaje svaim imiem.
Piša Ukraina — z Zaparožža, sa źniaviečanych Bachmuta i Maryupala, Biełaruś, Prybałtyka, Kazachstan, z Hruzii, Armienii, Šviejcaryi, z Amieryki, Kanady, Hiermanii, Izraila, Sierbii, Maskvy, Piciera, Samary, Jakucii, Urała, Sibiry…
I takija losy! Jakoje biasstrašnaje asensavańnie historyi našaj šmatpakutnaj Radzimy, strach za dziaciej, bol za Ukrainu, za Biełaruś: list padtrymki ad čałavieka, jaki prajšoŭ praź viadomaje miesca na Akreścina — adras, jaki my nie zabudziem nikoli, list z krainy, jakuju ja ŭsiu abjeździła sa svaimi śpiektaklami, z krainy, dzie jość śmiarotnaje pakarańnie», — napisała Achiedžakava.
Rasijskaja i savieckaja zorka teatra i kino, 84-hadovaja Lija Achiedžakava padčas vajny z Ukrainaj zaniała adnaznačnuju antyvajennuju pazicyju i padtrymała Ukrainu, za heta jaje faktyčna pazbavili prava na prafiesiju.





